23.1.18.

DAN ZBRKE I NERVOZE, 18.januar 2018. godina



Vratila sam se u Barcelonu završila sve analize i čekam konsultacije u četvrtak 18. Januar da mi doktor kaže šta dalje, pa da se završi neizvesnost. Došao je i taj dan. Imam vremena da se na miru spremimi stignem do 11.45h. Ali izgleda da postoje dani kad se sve što je stajalo odjednom pokrene. Hitno treba da ispravim neki ugovor o izdavanju stana u Beogradu. Problem je što ne znam da to uradim, a nemam vremena da nekog pitam. Moj kolega već dao ključeve zakupcu, pa je hitno da se potpiše ugovor. Između ispravki meilova i telofoniranja vreme curi i osećam da kasnim u bolnicu. Vrlo sam nervozna, jer samtram da su me drugi doveli u ovu sitaciju.
 Maja i ja izlazimo na ulicu i ubrzo nailazi taksi. Malo kasnimo, ali računam da stižemo. Ipak ne, taksisti je ovo drugi dan da vozi. Ne zna put, vozi vrlo sporo, a minute samo cure. Ispred bolnice izlazim, Maja ostaje da plati, a ja žurim do kabineta za knsultacije. Kad sam se približila vidim otvaraju se vrata i pomislim da će me sad doktor  prozvati. Iz kabineta izlazi doktor lično i pokušava da pogledom pronađe nekoga. Kad je uočio mene poziva me da uđem, znači već su me prozivali. Unutra je doktorka Ana i već štampa neke papire. Kako ulazim objašnjavaju mi da su na osnovu novih rezultata i razgovora sa najboljim doktorom za ovu bolest zaključili da nastavim istu terapiji. Ne znam zašto Maja toliko kasni, izvinjavam se prisutnima i otvaram vrata da vidim gde je. Vidim da stiže. U kabinetu je opšta gužva. Doktor priča sa nekom tefonom, doktorica pokušava da zakaže novi ciklus terapija, zove dnevnu bolnicu.  Maja i ja pitamo u vezi sa nalazima. Doktori sa nama pričaju španski, a između sebe katalonski. Tako da ja pola ne razumem. Maja će posle da mi objasni. Prvi put doktor obraća pažnju na snimak kostiju i kaže da će sledeći put da predloži neku terapiju za bolove. Završismo! Nova kontrola je nakon terapije, za tri nedelje.Izlazimo napolje, u mojoj glavi sve bruji. Stojimo u redu da zakažemo terapije, sledeće analize,   i  konsultacije kod doktora. Pitam Maju zašto se toliko zadržala kad smo dolazile? Kaže da taksista nije znao da odštampa račun.
  Polako se smirujem i komentarišem sa Majom nalaze i šta su doktori rekli. Pošto je ostala ista terapija, sve je poznato pa mi je lakše.Treba da  popijem kafu i zaboravim celu ovu zbrku od jutros. Međutim haos oko ugovora se nastavlja. Sada zakupac traži da ugovor bude overen kod notara i da ja pošaljem ovlašćenje. Ovo je  kraj moga strpljenja, kažem mom kolegi koji im je dao ključeve od stana da otkazujem sve. Tražim da on  promeni bravu od stana. Osećam se loše. Prvo zbog mog kolege koji je htio da mi pomogne i drugo zbog zakupaca, jer su oni već planirali preselenje. Boli me glava. Merim pritisak koji je vrlo visok.
 Nakon pola sata moj kolega se javlja i kaže da su zakupci potpisali ugovor, a za overu kod notara će čekati dok ja dođem u Beograd. Dan zbrke i nervoze se završio, ali meni je trebalo nekoliko dana da se smirim.
                                                                   

22.1.18.

Beograd, Nova 2018. godina




Sad kad znam da će mi promeniti lekove, ponovo su mi se vratile crne misli i zaštrašujuća pitanja. Šta ako i ti lekovi ne budu delovali? Šata ako ne budem podnosila lek, ili budem alergična? Radovala sam se putu u Beograd i odmoru, ali sad su mi osećanja pomešana. Pod istom strepnjom sam dočekala 2017. Godinu. Posle jedaneast meseci ista sitacija, kako dalje? Provodim u Beogradu dane između 24, decembra, 2017. i 9. Janura 18. Godine. Lepo sam se odmorila i smirila. Napustile su me crne misli.

Upravo u januaru 2018. Godine  navršava se deset godina od Miline smrti. Mnogo godina, vreme prosto prolazi. Razmišljam o obilježavanju te tužne godišnjice. Ne pratim crkvene običaje pa da idem tim putem. Volila bi kad bi nas nekoliko rodbina i prijatelji odvojili neko vreme i pričali o događajima koje smo zajedno proveli. Na kraju nisam uspela da napravim takav susret, jer su Maja i Siniša bili na putu. Slavko sa svojim problemiila i godinama, a bez njih svako okupljanje nema smisla. Čitulja o tužnom sećanju u listu Politika je sve što sam uspela da smislim.