3.4.16.

DANI U BOLNICI, SOBA 114. III deo

        Radujem se da je soba okrenuta prema istoku i vrlo sunčana.Svetlost dana i sunca za mene je vrlo važna. Uvek sam sve ozbiljne poslove završavala dok ima dnevne svetlosti, a Mile je mogao da radi do kasno u noć, uz svetlo. Za njega je bilo važno da provede vreme u prirodi, naročito u našoj vikendici u Dokmiru.Tu pored Miline porodične kuće i ostala braća i sestre imaju kuće. Dokmir je u opštini Ub prema Valjevu, oko 75 km udaljen od Beograda. Selo je poznato po starom manastiru koji je rušen i obnavljan još od 14. veka. Poslednji put se pominje kаo mаnаstir 1837. godine. Od tаdа, pа sve do 1992. godine Dokmir je bio pаrohijskа crkvа. Te godine strаdаo je mаnаstir Žitomislić u Hercegovini, pа su monаhinje, sа ocem Jovаnom došle u Dokmir i obnovile stаru svetinju, kojа je ponovo postаlа mаnаstir. Tu su se prepisivale stare knjige i svi stanovnici u selu su bili pismeni.
        Kad je Maja bila mala provodili smo tamo dosta vremena.Njih dvoje su imali razne faze druženja sa prirodom. Prvo je to bio akvarijum uz dogovore koje ribice će da kupe i kako ih hraniti i čistiti vodu. Zatim je na red stigao kavez i kanarinac. Kad smo išli na odmor nosili smo kavez kod komšija Ljube i Nataše.
Na kraju su se oni toliko vezali za pticu da su pitali Maju da je pokloni njima. Onda je na red došao pas. Napravili su plan da pas bude u Dokmiru, jer ja nisam dozvolila da imamo psa u kući. Prvih nekoliko vikenda Maja se radovala što će biti sa psom, posle to i nije bio neki motiv da ide u selo. Za razliku od nje, Mile je vrlo teško primio saznanje da se pas odvezao i otišao
za nekim lovcima.
         Mile je uživao da provodi vreme uz biljke i voćke. Naš stan bio je pun cveća u saksijama. Koristio je razne povode da pokloni rezano cveće. Za mene je bilo dovoljno da sedim u nekoj kafanskoj bašti na svetlosti sunca i da se osećam kao deo univerzuma.

Нема коментара:

Постави коментар