28.4.16.

PUT ZA BEOGRAD, SEPTEMBAR 2014.

        U pauzi između apheresisa i transplantacije mogu da idem u Beograd, ali do početka oktobra kad počinju pregledi za prijem u bolnicu za transplantaciju. Od 4. septembra kad su mi skinuli kateter se odmaram i polako izlazim iz depresije u koju sam upala u toku priprema za izdvajanje matičnih ćelija. Sestra Maria mi je rekla da sam se loše osećala zbog temperature koju sam dobila tokom primanja injekcija neupogena. Bitno da je prošlo i da sam se malo oporavila.
         Let za Beograd je bio komforan. Maja i ja smo putovale sa kompanijom Vueling. Krenule smo u 17.30 i sletele oko 20h. Dugo nisam bila u Beogradu i nakupilo se dosta obaveza koje je trebalo da završim. Prvo, garancija za Školu, a zatim i uplata većeg paketa interneta u Telekomu. Tu sam otkrila da mi je istekla lična karta, tako da sam se sledećih dana time bavila. Maja je planirala da ode u Banjaluku, što je meni  dobro došlo da krenem i ja. Svaka promena svakodnevnice pomaže mom psihičkom oporavku. Putovale smo avionom. Tamo sam održala ispite septembarskog roka, završila neke poslove na Fakultetu i u banci, otišla sa Darkom na kafu i ugodan razgovor, a videla sam i brata Nikolu i njegovu decu Vladu i Borisa. Mi, iz moje porodice smo navikli da se okupljamo svaka dva-tri meseca. Ove godine se, zbog bolesti, nismo videli baš dugo.
                                                                     ***
        Razmišljam o mom ocu Mlađenu. Kažu da ličim na njega po inteligenciji i spontanosti. Mislim da je ta sličnost u optimizmu i spremnosti da idealizujemo ono u šta verujemo. Naravno da sa godinama i uslovima života pokrivamo pravu prirodu navikama. Kao i svi očevi, bio je popustljiv prema starijoj ćerki. Imala sam njegovu podršku kada sam kao devojčurak počela da izlazim sa drugaricama. Bio je na strani mladih, razumeo je njihove potrebe. Često sam ga čula da govori mojoj majci kako njegova deca kad god došla, misleći na noćne izlaske, neće ulaziti kroz prozor u kuću. Ovo se naročito odnosilo na žensku decu, posebno na mene. Govorio je da je važno da ženska deca završe fakultete i da ne budu u situaciji da ih neko maltretira, jer su muškarci poštovani i kad nose džakove. Nije se petljao u detalje i ljubavne patnje u našim životima. Za to je bila zadužena mama. Verovatno mu je ona posle prenosila. Ja sam znala da imam njegovu podršku za sve odluke.
         Rano je napustio kuću i sa devetnaest godina otišao u partizane. U ratu je bio u raznim bitkama. Pamtim kako se obradovao kad smo iz Dokmira otišli u Valjevo. Pričao je da je njegova jedinica oslobađala Valjevo. Posle oslobođenja prešao je u miliciju i zbog službe je selio porodicu. Smirio se kada se u Sanskom Mostu, blizu svog rodnog sela, zaposlio kao radnik u pilani. Kao radnik i komunista prihvatio je novu ideologiju - ravnopravnost i jednakost, svim svojim srcem.
         Živeo je u miru i toleranciji sa komšijama. Nije imao predrasuda prema ljudima različite vere. Tako se u Bosni živelo oduvek. Preživeo je rat od 1940. i posleratne godine i siromaštvo u borbi da prehrani porodicu. Ponekad je tražio oduška u nekoj čašici bosanske brlje – rakije ili piva. Tada je bio dobro raspoložen i očekivao da podržimo tu atmosferu. Borba da se iškoluju deca zahtevala je svesnu odluku i odricanje roditelja uz uslov da deca dobro uče. Za to su korišćene sve olakšice koje se daju u socijalizmu - stipendije i studentski krediti. Tako je prva generacija potomaka od polupismenog radnika i domaćice postala fakultetski obrazovana. Otac i majka su podupirali i pomagali jedno drugo, i uspeli da savladaju sva iskušenja koja donose brak i život. Teško mi je da opišem tugu koja je snašla moga oca kada je mama umrla. Ostao je sam u kući i nastavio da brine o svemu kao da je ona tu. To je trjalo nekoliko godina, a onda se Nine, moj brat zaposlio kao nastavnik u Sani. Sreća da uživa sa unucima nije dugo trajala. Prvi unuk je rođen 1990. godine, a vrlo brzo posle toga počinje rat u Bosni.


                                                                     ***
         Ostalo vreme u Beogradu iskoristla sam da se vidim sa rodbinom i prijateljima. Ta viđanja su veliko zadovoljstvo, ali i napor, imajući u vidu da mi je teško da sedim. Provela sam nekoliko dana sa sestrom  Nadom. Posebno sam se obradovala što je bila u poseti njena kćerka Vika sa decom Sofijom i Danicom. Nela nas je obradovala kad smo saznali da je zakazan termin za porođaj - carski rez krajem oktobra tj. početkom novembra.Stiže nam Nora.
        Maja je bila u Istri i Zagrebu desetak dana. Otputvala je avionom, a vratila se autobusom. Bila je sa svojim društvom koje je upoznala na Filmskom festivalu u Splitu pre nekoliko godina. Radujem se tome jer se sve više oseća zamor u našim odnosima, prosto ni jedna od nas nema više životnog elana da olakša brige onoj drugoj.
        U Barselonu se vraćamo u subotu, zato što u ponedeljak imam zakazanu analizu krvi i urina. Ovog puta letimo Alitalijom preko Rima.
        Nekoliko dana pred odlazak, kad sam u mislima već počela da napuštam Beograd, pala sam i povredila ligamente na kažiprsu desne ruke. Imala sam nordijske štapove u rukama, a upetljala sam se u neku najlon kesu na trotoaru i drškom štapa pritisla prst. Kod nas su najlon kese na sve strane, pa i nije čudo da se ovo dogodilo. Sreća da povreda nije bila veća. Pošto je bila nedelja, otišla sam u zemunsku bolnicu koja je bila dežurna. Siniša me je odveo. Na snimku je doktor potvrdio da nema pre loma, ali je imobilisao prst i rekao da posle desetak dana mogu sama da skinem zavoj. U ponedeljak mi je Miroslav napravio limenu pločicu samo za prst kako je preporučio doktor, pa je pokretljivost šake bila mnogo veća.
         Put u Beograd i osećaj da tri nedelje neću ići u bolnicu, pomogli su mi da prebrodim krizu u koju sam upala u Barseloni. Prvih dana nakon dolaska u Beograd potpuno sam prestala da mislim na bolest i bolove. Naravno, kako je vreme prolazilo brige su se vratile, ali, istina, praćene osećajem da me u Barseloni čeka transplantacija i da treba da se radujem tome.

Нема коментара:

Постави коментар